Krajem decembra 2019. godine, bio sam u Podgorici u hotelu u kome obično odsedam. Nakon isrpljujućeg obilaska terena, neobavezno i besciljno vrteo sam programe na televiziji kada se pojavio prilog o poseti predsednika Crne Gore, Mila Đukanovića, Pravnom fakultetu iz Podgorice. Povod je bila Svečana Akademija povodom godišnjice fakulteta. Ono što mi je izazvalo pažnju je njegova rečenica na kraju izlaganja: „Ne zaboravimo da nas zakoni čine slobodnim.“ Pomislih u sebi, kako nas zakoni čine slobodnim kada zakon sam po sebi definiše određena pravila i sputava slobodu? Upravo suprotno od onoga što je on izgovorio. Ukoliko pak filozofski obradimo ovu izjavu možemo da dođemo do zaključka da nas zakoni stvarno čine slobodnim, u smislu, dovoljno je da poštujete zakone i sloboda vam je zagarantovana. Ipak, da li su zakoni toliko savršeni da nam njihovo poštovanje stvarno garantuje slobodu? Na kraju dana, ako izuzmemo Deset Božijih zapovesti, sve ostale zakone su pisali ljudi. Nesavršeni ljudi sa svim svojim vrlinama i manama i skrivenim i neskrivenim porivima i namerama. Kada shvate da su loši, ili češće da im ne odgovaraju, ljudi koji o tome odlučuju menjaju donesene zakone, što ni u kom slučaju nije garancija da su sada ovi novi dobri i pravedniji.
Kao što zakoni između ostalog definišu odnose među ljudima tako i kompanije postavljaju kompanijska pravila koja imaju isti cilj, da između ostalog definišu pravila ponašanja i odnose među ljudima. Postoje i procedure i biznis pravila kojima se posebno u telekomunikacionim kompanijama definišu uslovi pod kojima korisnik može da kupi pojedini proizvod, imajući u vidu da kupovina uglavnom podrazumeva sklapanje ugovora između kupca i kompanije. Sve ovo je smišljeno kako bi se zaštitila određena prava, kako kupca tako i kompanije.
I tako vam ja dragi moji čitaoci završih pre par dana u Turskoj, kod njihovog mobilnog operatera, kako bih kupio najobičniju turističku prepaid karticu sa određenim internet saobraćajem da bih na miru mogao, kako će se kasnije ispostaviti, da odgledam ispadanje moje voljene Zvezde iz kvalifikacija za Ligu Šampiona. Lepota. Svašta sam prilikom ove kupovine video i doživeo, ali ne bih da se bavim poboljšanjem kvaliteta usluga turskog operatera. Da se razumemo, posetio sam više operatera u više različitih zemalja i svuda je isto. Da vam ne pričam da do pre par godina od Slovenije do Francuske, apsolutno nigde nisam mogao da nađem najobičniju prepaid karticu, jer su oni iz EU posebna priča.
Ono što mene interesuje jeste: zbog čega je svuda ista situacija? Zbog čega ja na današnji dan ne znam koliko internet saobraćaja imam na svojoj kartici turskog operatera? Rečeno mi je 20 GB ukupno, kad se ulogujem na njihov sajt pominju se nekih 15 GB plus turist welcome pack 20 GB, a meni je ostalo još nekih 3 GB od ovih prvih 15. Makar se ja tome nadam, jer u suprotnom neću moći da odgledam u utorak utakmicu mog voljenog kluba. Možda to i nije tako loše, neću se nervirati. 😀
Neko će reći, krivi su prodavci jer mi nisu objasnili uslugu. Da li su svi prodavci mobilnih operatera kod kojih sam bio toliko nesposobni da nauče usluge koje prodaju. Ja uvek volim prvo da pogledam u svoje dvorište pre negoli u tuđe. A toliko puta smo se zakleli da će sve biti „simple as that.”
Najveći naš problem je želja vs. realnost. Tako je pretpostavljam i sa zakonima, a i sa kompanijskim pravilima. Apsolutno nemam dilemu da onaj ko je predložio zakon ili postavio kompanijsko pravilo nije imao lošu nameru. Problem je što živimo u tzv. VUCA svetu. V kao Volatile, U kao Uncertain, C kao Complex, A kao Ambiguos. Oprostite mi na mom engleskom, ali pojedine reči prosto nisu prevodive na srpski jezik. Sva ova kriza koja je nastala oko korone je tipičan primer VUCA stanja. Preko noći su se promenila pravila ponašanja – čitav svet je stao. Razlika u pređašnjem svetu i ovom novom je što sada najjači ne pobeđuju, čak ni najbogatiji. Pobeđuju najsnalažljiviju tj. oni koji su sposobni za brzu promenu. Bez puno razmišljanja i analiza, što po samoj prirodi pretpostavlja i preuzimanje odredjenog rizika. Više nego ikada došli su do izražaja lideri sa vizijom i integritetom, pa zašto ne reći i to – oni koji su pravila menjali u hodu, pa ponekada ih svesno i kršili preuzimajući rizik na sebe.
Kada smo već kod tih lidera sa vizijom, ima ih nekoliko u svetu i naša sreća je što su većina njih još uvek živi. Jedan od najvećih Steve Jobs nas je napustio, ali su i dalje tu Elon Musk, Richard Branson, Jeff Bazos i drugi. Mnogo sam tekstova čitao o ovim ljudima i ono što im je zajednički imenitelj je da je svako od njih bio vizionar i svakodnevno (ta divna engleska reč) čelendžovao status quo. Dakle svi do jednog su u svoj genetski kod utkali da, što bi smo mi Srbi rekli, „ništa nije uklesano u kamen” i da je sve podležno promeni. Steve Jobs je u strategiji svoje kompaniji napisao: „Svakim danom onim što radimo i načinom na koji razmišljamo pokušavamo da promenimo status quo.“ Jeff Bazos ima malo drugačiji način razmišljana. On je u strategiju svoje kompanije implementirao „Day one” – svakoga dana se na poslu ponašamo kao prvog dana kada smo se zaposlili. Dakle nema opuštanja, status permanentnog dokazivanja. Da budem iskren, meni je ovaj prvi Jobsov privlačniji i u skladu sa mojim personalitijem.
Biti vizionar u svetu u kome je sve već otkriveno i poznato nije baš lako. Neki nabeđeni vizionari čak i u našem neposrednom okruženju misle da je nositi prostu crnu majicu i farmerice poput Jobsa ili Muska preduslov da budete oni. Svaki put kad ih vidim slatko se nasmejem. Ne možete biti vizionar sa majndsetom kancelarijskog miša kome je birokrata srednje ime. Ne možete biti vizionar ako se stalno krijete iza pravila i niste spremni da preuzmete odgovornost. Ovo vam je prvi znak da ste nesigurni i da nemate nikakav integritet u kompaniji.
Ovo može biti ozbiljan problem u kompanijama posebno ako je neko sa takvim načinom razmišljanja na bitnoj poziciji u lancu odlučivanja, Nedostatak integriteta i nedoslednost su dva najveća razloga za diskonekciju menadžmenta kompanije i zaposlenih koji za posledicu mogu da imaju i potpuno razaranje tima. Sa druge strane, ljudi koji su vizionari i inovatori uglavnom nisu na samom početku najbolje shvaćeni od svih ostalih. Na primer, u vreme kada je Apple krenuo u stvaranje iPhone-a i eko sistema oko njega u modi su bili minijaturni telefoni po mogućnosti na preklop. Kome je još bila potrebna „cigla” umesto telefona koju neće moći da smesti u džep svojih pantalona. Takođe, u vreme kada je Musk krenuo u proizvodnju električnog Tesla automobila nikom nije padalo na pamet da će mu trebati automobil koji se puni na svakih 200km, a da pritom ne postoji stanica za punjenje. O Space X-u da i ne pričam. Malo ko i zna da je PayPal koji smo svi koristili, a ja ga još uvek koristim, Muskov izum. Kako god, svi ovi ljudi nisu mogli svoje vizije da ostvare bez nekih drugih ljudi koji su im verovali i podržavali ih.
I tako reč po reč došli smo da onoga što je koren svega, a to je poverenje. Nema dobro uigranog tima ako između članova ne postoji međusobno poverenje. Ne postoji to kompanijsko pravilo koji ove odnose može da uredi. S druge strane dokazano je i o tome sam hiljadu puta pisao, da su ljudi kada rade u timu gde vlada poverenje mnogo više spremni da preuzmu rizik, izađu iz zone komfora i čelendžuju status quo. Upravo sve ono što nam je potrebno u VUCA svetu koji nas okružuje.
Šta znači imati poverenje u svoje ljude?Skoro sam prezentovao kolegama iz drugih divizija odlične rezultate svog tima i izmedju ostalog kada sam pričao o njima rekao sam: „To su ljudi kojima toliko verujem da bih im poverio svoj život”.
Mislite da preterujem? Ako nas je nečemu korona naučila to je da preuzmemo odgovornost za tuđe živote. Mislite da je lako bilo leći u krevet tih meseci znajući da su vam ljudi svakodnevno izloženi opasnosti. Svaku bolest, svaku kliničku sliku svih članova moga tima koji broji preko 850 ljudi sam zajedno sa svojim liderima ispratio od početka do kraja. I to ne samo njih, već i članova njihovih porodica. U isto vreme sam doživeo i lični porodični gubitak upravo od korone.
Nije lako biti lider u današnjem VUCA svetu. Mnogi su posustali, slomili se, mnogi su pokazali svoje slabosti i pravo lice. Korona je između ostalog na površinu izbacila sve naše slabosti, a bogami i vrline. Oni pravi su preuzeli odgovornost i opstali, neki čak i profitirali.
Za sam kraj obradio bih i temu neuspeha, tj. učenja iz neuspeha. Morate svojim saradnicima da utuvite u glavu da neuspeh nije uopšte loš, posebno ako se iz njega nešto nauče, a uvek se nauči. Skoro sam poslao poruku jednom od svojih timova: „Mnogo nam je loše krenulo, što me posebno raduje jer znači da ćemo uspeti i da radimo nešto veliko.“ Ništa što je veliko se nije desilo preko noći. Kako bi vaši saradnici između ostalog i učili na greškama, potrebno je da im date prostora da pogreše iliti da im date slobodu. Druga magična reč pored poverenja je sloboda. Jedno drugo podržavaju i odlika su najvećih lidera.
Sad se vi verovatno pitate zašto je bitno učiti na greškama?
Upravo zato što ćete tako biti uspešniji tj. brži. Zamislite da svaku inicijativu, sve što vam padne na pamet, a što je neminovna promena statusa quo, provlačite kroz detaljne analize, biznis kejsove i sl. Ono što svi zaboravljaju je da je osnova svakog biznis kejsa i pretpostavka na osnovu nekog pređašnjeg znanja. U VUCA svetu pređašnje znanje vam nije od velike koristi jer se okolnosti menjaju iz dana u dan, iz sata u sat. Za par nedelja, a možda i kraće, pretpostavke koje ste stavili u vaš biznis kejs više nisu relevantne. Zato treba odmah krenuti sa inicijativom, učiti iz grešaka i menjati u hodu. Pivotirati, kao košarkaš kada stane na stajnu nogu i pivotira tražeći bolju poziciju. Ovaj princip je efikasniji i jeftiniji, između ostalog tako rade svi oni koje sam naveo u početku mejla. Da biste ovo radili potreban vam je integritet i spremnost da preuzmete odgovornost. Neke stvari se moraju raditi na osećaj. Ja često imam običaj da kažem svom timu, da li vi verujete u ovo? Ako je tako, idemo, pa šta nam Bog da.
Kada pričamo o slobodi, to je jako prosto. Kada niste sigurni u nešto, zamislite da je ovo vaša kompanija, da je finansirate iz sopstvenog budžeta i postavite sebi pitanje – da li biste u tom slučaju doneli istu odluku? Ako je odgovor pozitivan, donesite je, sigurno nećete pogrešiti. Problem je što to nekad nije u skladu sa kompanijskim pravilima. Menjajte ih dok ne bude kasno, jer ce VUCA svet promeniti ili progutati vas.
Za one najupornije koji su stigli do kraja ovog bloga pripremio sam bonus video Simona Sineka. Moj savet vam je da uložite sledećih 15 minuta, koliko traje video, kako bi ste unapredili svoj život zauvek 😀
Sjecam se dana kada su objavili prve zarazene koronom. Sjecam se da je situacija i bolest svima bila nepoznanica. I kao takva, sijala strah. Svi su pobjegli svojim kucama. Pa i „lideri“, veliki neustrasivi menadzeri, svi su poceli da ZOOMuju, da REMOTLY upravljaju sa jedinim preostalim pravim junacima korona price u kompaniji. Prodavcima. Svi Iloni, Jef Bezosi i Dzobsevi si bili pored lap topa, sa dvije bocice dezinhenda, i kljucem u bravi sa one strane nesigurnosti, to jeste, u svom sigurnom domu. A prodavci, su bili na svojim radnim mjestima. Cutali i razmisljali sta sada. Kako dalje. Dobro svi znamo kako je islo dalje… Kako smo izasli iz svojih shopova, i posli direktno kod korisnika. Kako smo uspostavili prekinutu vezu sa nasim korisnicima, donosili profit kompaniji, zaradjivali plate. A menadzeri, su i dalje bili zakljucani. Na zalost, to je surova istina. Pjesadija je marsirala naprijed, a vi ste bili pozadinci. Dezerteri. Posle par nedelja kad ste vidjeli da korona nije bauk, upalili ste Tojote i okurazili se da vozite do korisnika. Ali opet, menadzer je ostajao u autu, a prodavac nosio robu korisniku. Aplauz. Pravili ste omaz sebi sa smjesnim video klipovima. Vazda sam govorio, da ne moras da si pametan, vrijedan, vizionar ili lider, bitno je da imas dobar selfmarketing i sve ce biti u redu. Nemojte da me pogresno razumijete, sto se tice zaradjivanja i pravljenja rezultata, zaista skidam kapu. Neprikosnoveni ste. Naucio sam ponesto dobro od vas! Ali nije sve u tome. Nesto ima u timskom duhu, ljudskim osjecanjima, ljudskom umoru i postovanju predjasnjih uspijeha. Zasto mislite da lider treba da gleda sadasnjost? A proslost, pa i buducnost? To je nekako skrajnuto kod svih vas. „Daj samo sada, a kasnije cemo razmisljati za kasnije.“ A ono sto je bilo? Sto smo bili? To nema vise. Vise od deceniju sam bio u prici. I otisao sam. Vec neko vrijeme nisam u timu. Ali uvece, pred spavanje, kao po defaultu pomislim „jesu zakljucali shop?“ Ili „sjutra otvaram shop bice guzve“…. Iako od svega toga nema vise nista za mene. No to je dobro. Gurnut sam u nepoznato, i bolje sada nego kasnije kada stignu neke godine. Lakse se snadjes. Od pocetka sam pratio vas blog. Vise puta citao tekstove. Stavise, mislim da sam ja pravio najveci pregled po countery jer sam po par puta zaista iscitavao tekstove uporedjujuci iste sa stanjem u retailu u MNE. I otud od mene i komentari, pjesmica saljiva. Prestao sam kad sam vidio da vas vrijedja, a cilj mi je bio da mozda uvidite nesto drugo. Sto se tice retaila, sada mogu slobodno da kazem, da ste propustili da ga sredite cakum pakum, jos ranije prilikom nekih izbora. No, evo prodaje se MNE cuh, pa bice lakse. Elem, ja dobih rakiju za moj saljivi video za vas neki predjanji rodjendan. A od vas ne dodje nikad ona knjiga obecana iz proslih komentara do mene?! Ako je jos imate, poklonite je mom saborcu. Zivjeli prodavci!!!
Dragi moj Idžo konačno da saznam ko je čitalac 😀. Mnogo toga bih imao da ti kažem isključivo dobronamerno i prijateljski ali to neću činiti preko bloga već uživo ako naravno postoji obostrana želja pri sledećoj poseti Crnoj Gori. Ali pusti mene, odgledaj više puta ovog Sineka jer kad sam ovo postavio za minimum dva primera si mi ti izmedju ostalih bio na umu. Što se tiče ovog komentara za menadžere uzeo si jako dobar primer jer je sve bilo kontra od onoga što si napisao 😀. Prvu isporuku u Nišu smo lično izvršili ja i regionalni menadžer i dao nalog da isporuke pre svega vrše menadžeri. Kao što vidiś i ovaj i svaki tvoj komentar sam objavio na svojoj blog strani jer ja nemam čega da se stidim, a sve što ovde pišem su moja duboka ubedjenja i trudim se da i tako postupam. Poštujem i različitost mišljenja pa se uopšte zbog toga nikada nisam naljutio. Upravo sam završio čitanje knjege “Dnevnik mog detinjstva” Djordja Balaševića, preporučujem je i tebi, ja nešto smešnije i interesantnije odavno nisam pročitao. U jednoj rečenici on kaže :”Bog je taj koji nam daje talenat, bolje da nam ga uopšte ne daje, ako ćemo ga uzalud protraćiti ili zagubiti”. Vidimo sa na kafi u Baru.