Da li ste se ikada zapitali koliko su jake reči koje izgovarate pred svojim saradnicima, koliko gadjate suštinu izazova, koliko će izgovorene reči uticati na promenu njihovog ponašanja? Simplifikovano- koliki integritet imate kao lider?
Ako mislite da vam pozicija koju imate i činjenica da vas neko naziva šefom po automatizmu daje integritet, grdno se varate. Ako mislite da činjenica da vam neko povladjuje, hvali vas, priča vam kako ste najbolji šef ikada, automatski govori da ste upravo vi onaj pravi lider, u velikoj ste zabludi. Iznenadićete se koliko su ljudi neiskreni, posebno kada su njihovi interesi u pitanju, koliko su spremni da manipulišu vama samo da bi ostvarili zacrtan cilj.
Imajući u vidu da, samo u svom timu, imam preko 130 lidera i da sam uglavnom okružen liderima ili barem onima koji su to po trenutnom postavljenju, razmišljao sam kako bih definisao osobu koja ima preduslova da postane istinski lider. Skoro da sam 100% siguran da osoba koja ne poseduje socijalnu i emocionalnu inteligenciju nikada ne može biti istinski lider. Ona mu je preko potrebna da bi mogao da prepozna sve one anomalije i ponašanja koja sam opisao na početku teksta. Istinski lider mora da bude ono što se moderno naziva psiholog-amater. Druga, vrlo bitna osobina za posedovanje je harizma. Bez nje neće nikada imati istinske pratioce, neće moći da pokrene masu i od ljudi izvuče nemoguće. Treća stvar koja je neophodna da biste bili istinski lider je STAV. Ove tri stvari koje su po mome mišljenju preduslov svih preduslova ne možete naučiti- sa njima se prosto radjate. Ili ih imate, ili ih nemate. Neku od njih možda možete izgraditi tokom odrastanja, neka delimično zavisi od okruženja u kome se nalazite, ali sam gotovo ubedjen da ih morate posedovati duboko u sebi od rodjenja.
Kada bih želeo u jednoj metafori da opišem liderstvo, rekao bih da je liderstvo kao tango, plesna improvizacija koja kombinuje ritam i pokrete, gde muzičari na sluh prate plesače, a ne oni njih. Igrati tango nije nimalo lako, potrebno ga je, prvo razumeti, osetiti, pa tek onda znati osnovne korake. I tango i liderstvo su pre svega umetnost.
Nego, da se vratimo mi na našu temu.
Ono što me je fasciniralo u protekloj godini je, kako sam ga nazvao, fenomen Djoković. Da budemo odmah načisto, osim što sam vatreni navijač Novaka i što poznajem osnovna pravila tenisa, za sebe mogu reći da sam totalni duduk kada je tenis u pitanju. Gledajući Novaka sve ove godine bio sam prosto ubedjen da će se ranije ili kasnije vratiti na tron, bez obzira na težinu povrede koju je imao. Mnogi su ga otpisivali, govorili o njegovoj pogrešnoj veganskoj ishrani, porodičnim problemima, ženi koja ga je upropastila i slične gluposti, jer smo mi kao narod naširoko poznati kao veliki stručnjaci za sve vrste sportova, a da nas za to kvalifikuje svakodnevni uspešni odlazak do samoposluge (koji nam je ujedno i najveći sportski domet). Bio sam ubedjen u njegov povratak samo iz jednog razloga- jer ima karakter šampiona, a ujedno je i vrhunski teniser. Povreda koju je imao je definitivno bila okidač pada u njegovoj igri, ali sam apsolutno ubedjen da nije jedino ona uzrok. Skoro sam imao čast da saslušam izuzetan master rad moje lektorke, rad o „Burnout sindromu u sportu“, tako da mi je postalo jasno, a mislim da je i Novak sam pomenuo, da je ovaj sindrom imao uticaja na pad igre, pre svega na pad motivacije za istom.
To je ono večito pitanje, šta je sledeće posle osvajanja Mont Everesta? Odgovor na ovo pitanje dao je naš poznati alpinista Dragan Jaćimović rečenicom: „Nije bitan vrh koji si osvojio, već put kojim si do vrha došao“. Put je svaki put drugačiji.
Ipak, uspešno završena operacija i oporavak, činjenica da, po Novakovim rečima, ponovo uživa u tenisu, nisu bili dovoljni da se šampion vrati na staze slave. Tada su ga i oni najoptimističniji otpisali, prognozirali mu tenisku penziju. Sve do trenutka dok Novak nije raspustio svoj tim, tim izuzetnih stručnjaka, a vratio svog dugogodišnjeg trenera i prijatelja Marijana Vajdu, a nedugo zatim i kondicionog trenera Gebhard Fil Griča. Dva stručnjaka sa kojima je osvojio sve u životu, koji ga poznaju u dušu. Slovaka koji je po mentalitetu, obzirom da je pripadnik slovenskog naroda, veoma sličan Novaku. Da li je stvarno tako, prosudite sami …
Sve je bilo spremno za veliki povratak šampiona.
Iako se ne razumem u tenis, apsolutno sam siguran da Vajdin pristup na treninzima nije bio u stilu slanja jutarnjeg mejla svakoga dana sa tri pitanja : „Novače šta si juče uradio kako bi postao broj jedan, šta ćeš uraditi danas po tom pitanju, a šta sutra?“, ili slanjem trenutne slike ATP liste putem WhatsApp-a sa komentarom kako Rafa i Federer mogu i gde se nalaze na listi, a ti ne možeš. Još ako su i Rafa i Federer u istoj WhatsApp grupi sa Novakom, tim bolje? Verovali ili ne, neki menadžeri su ubedjeni da je ovaj pristup garant uspeha. Čak trenutni uspeh pripisuju ovim izuzetnim koučing alatima.
Imao sam prilike da pročitam do kakvih detalja su išle Vajdine sugestije, radi poboljšanja Novakovog performansa. Tu je, izmedju ostalog, i novi način serviranja, tj. položaj lakta prilikom servisa obzirom na nove okolnosti zbog već pomenute operacije (video sam i sliku pre i posle, mogu vam reći da su centimetri u pitanju). Radio je na svim segmentima njegove igre, kako na fizičkom tako i na psihološkom planu. Svaki put kada bi Novak izašao na teren, napredak je bio više nego evidentan. Zamislite, i jednom vrhunskom teniseru i šampionu je potreban trener, neko ko će ga posmatrati sa strane i davati mu savete šta je potrebno da promeni, šta da unapredi. Potreban mu je i kondicioni trener. U stvari, potreban mu je čitav stručni štab.
Postavlja se pitanje, šta mi kao lideri radimo sa našim top performerima? U većini slučajeva ih ne diramo sve dok nam donose rezultate. Uglavnom smo koncentrisani na one koji su ispod nivoa kada je performans u pitanju. Da li ovo znači da nikada nećemo napraviti šampiona? Postoje ozbiljne šanse da se upravo to desi, pa čak da od budućeg šampiona svojim neangažovanjem napravimo osrednjeg performera ili čak da naš top performer doživi pomenuti burnout sindrom.
Za šampiona je potrebno mnogo više od tapšanja po ramenu, potreban mu je trener, kouč, u našem slučaju lider koji će mu pomoći da skloni prepreke koje mu drugi podmeću, a posebno one koje je postavio samom sebi.
Mudri ljudi kažu da čovek radije bira da ne izgubi malo nego da dobije mnogo. Lakše nam je da gledamo kroz naš mali prozor nego da izadjemo na ulicu. Šta sve nećemo uraditi grčevito čuvajući ono na šta smo navikli ignorišući jednostavnu istinu: „Život je put na kome nekad putujemo uzbrdo, nekad nizbrdo, nekad je putovanje pravo, nekad krivudavo, nekad puca pogled i sve nam je jasno, a nekad se ne vidi ni sam put od prepreka na njemu. Velike prepreke postavljamo jedni drugima, najveće prepreke postavljamo sami sebi.“
Još jedan od citata iz serije „Žigosani u reketu“. Još uvek niste počeli da je gledate? Počnite, jer je prvi serijal upravo završen.
Super tekst. Samo bih dodao da je mozda pogresno ovo „ne diramo ih dok nam donose rezultate“… jer, znate, mozda ih treba nagraditi, pohvaliti, uciniti da se osete postovanim, a ne kao broj , kao neko ko donosi novac firmi…. jer ponekad varijabila kao varijabila nije dovoljna nagrada, bar nekima… polazim od sebe. Pozdrav od TP 😉