Autoput Miloš Veliki. Prelep, sunčan i topao oktobarski dan. Moja „Plava ptica” leti iznad asfalta i prkosi vetru koji se pojačava na mahove, ali nedovoljno da je za milimetar pomeri sa puta. Da nije fijuka koji se čuje i oseća u kacigi i okolnog drveća koje se pod njegovom silom povija i njiše, pomislio bih da vetra i nema. Ipak, nije vetar jedini koji stvara huk u glavi, mnogo ga više prave misli koje se lepe kao mušice na viziru kacige, i pitanja – hiljadu pitanja bez odgovora. Da budem precizniji bez smislenog odgovora.

Mnogo sam udaraca primio u poslednjih par meseci i skoro svi su bili ispod pojasa, podmukli i ničim izazvani. Nije postojao ni jedan smisleni razlog zbog čega sam toliko povređivan od ljudi koje poznajem godinama. Pokušali su da me uruše, srozaju integritet i sve ono što sam stvarao godinama. A razlozi su poprilično sebični: lična korist i kratkotrajni benefiti. Šta je to što navodi ljude da vas gledaju u oči i lažu nadajući se da ne znate pravu istinu. Neko će reći da su poludeli od Korone, od Retogradnog Merkura ili čega još. Moguće da je Korona uzrok, jer po svemu sudeći je sačinjena tako da napada čoveka tamo gde je najslabiji, da razotkriva pridružene bolesti kojih ni sam nije svestan. U mom slučaju očigledno je razotkrila pravi karakter pojedinaca koji su ga vešto skrivali.

Odjednom se kacigom širi jako zujanje koje me na trenutak odvaja od dubokih misli. Pogled na saobraćajni znak sa desne strane označava naplatnu rampu udaljenu samo 1000 metara. Pogled na brzinomer motora mi ledi krv u venama – 160 km/h. Bože, nisam ni primetio. Imao sam osećaj kao da milim po autoputu, a ja poleteo. Ja nisam neko ko se plaši rizika, ni duboke vode, ni krokodila u njoj. Mene izazovi i neizvesnost motivišu i pokreću, osim ako nisu u saobraćaju. U saobraćaju sam jako pažljiv i nikada ne izazivam sudbinu. Godinama vozim motor i nikada neću razumeti kolege, motoriste koji besumučno jure od semafora do semafora dovodeći i sebe i druge učesnike u saobraćaju izuzetnom riziku.

Srećom, moja “Plava ptica”, u obliku BMW F800 GS, koliko brzo ubrzava još brže usporava i koči tako da sam bez većih problema spustio brzinu na optimalnu i bezbedno se zaustavio ispred naplatne rampe. Već pri brzini od 60 km/h kroz kacigu se probija zvuk pesme sa playliste Dina Merlina koju sam pustio kada sam krenuo na put. Skoro da sam i zaboravio na taj detalj, a ionako se ništa ne čuje osim vetra čim se broj na meraču brzine podigne iznad 80 km/h. I gle čuda, u trenutku kada sam uzimao kviticu sa rampe ide stih Merlinove pesme „Smijehom strah pokrijem uvjek“, i to upravo onaj deo: „O da l’ smo rođeni zli il’ smo u putu to postali? O da l’ smo rođeni zli il’ smo isti k’o ostali?”. Nasmejah se i pomislih – božiji znak.

Nastavio sam svoje putovanje sa mislima koliko mi prija ova vožnja, ovo prkošenje vetru, ovo sučeljavanje sa samim sobom. Možda mi sve ovo pomogne da savladam svoj bes, da čaša pelina koja se odavno prelila više ne bude toliko gorka. Odgovore na pitanje „zašto“, svestan sam, da nikada neću dobiti, jer oni koji treba da mi ih daju nemaju hrabrosti da to i urade. Da li su se posramili? Znam da nisu. Da li mirno spavaju? Verovatno da. Moj najveći problem je što uvek polazim od sebe. Ipak, malo je ljudi koji se ne isprljaju i kada ih bace u najveće blato. Ja sam vaspitavan da uvek pomažem slabijima, da ne okrećem leđa nevolji i bedi, ma gde da se ona pokaže, da uvek budem strog prema samom sebi. Zbog toga i ne razumem i verovatno nikada neću ni razumeti ljude loših namera. Mnogima sam pomogao u životu, nekima koje lično ne poznajem i nikada im oči nisam video. Veliki sam filantrop, ali ne zato što me peče savest, već što to tako osećam.

Kažu da je ljudski praštati, a da li treba da praštamo onima koji se nisu pokajali i nemaju nameru da to ikada urade? Ne bi me čudilo i da su sami sebe ubedili da se to nije desilo, da oni sa tim nemaju ništa, po principu: je l’ ti veruješ meni ili svojim očima? Ono što sam definitivno shvatio je da neki ljudi vašu dobrotu tumače kao vašu slabost. Takođe sam shvatio da dobrota i popustljivost prema drugima neće promeniti njihov karakter, a tako sam verovao u to. Ipak, lekcija koju sam znao, a sada je nažalost ponovo obnovio je da, kada vidite da se neko neprimereno ponaša prema drugim ljudima, da ih povređuje, ogovara, budite ubeđeni da to isto radi pred drugima kada ste vi u pitanju. Ukoliko vas je jednom svesno prodao, prodaće vas ponovo, jer je to deo niegovog karaktera.

Totalno sam izgubio veru u ljude i potpuno sam zbunjen. Postao sam još više kada sam posle pređenih stotinak kilometara na putu prema Preljinama ugledao jarko žuto svetlo na svom motoru – upozorenje da ostajem bez goriva. Na displeju piše da goriva imam za još dvadesetak kilometara. Nigde pumpe niti znaka da će se uskoro pojaviti. Da li je moguće da se niko nije setio da postavi pumpu na novom autoputu?! Oduzimam gas, a ono ponovo pesma, Dino Merlin se stidljivo svojim specifičnim glasom probija kroz prostor kacige: „…sad si mali tu na raskršću, svi su pametni svi šapuću, ti ne vjeruj nikome na rječ, svaki korak sam moraš preć’…” Ne, definitivno ništa nije slučajno, definitivno se sve u našim životima dešava sa određenim razlogom.

Dobro je, pronašao sam izlaz sa autoputa ka Ljigu, tu ću verovatno pronaći pumpu i malo odmoriti noge. Rešio sam, ostatak puta ću provesti u lepšim mislima, o ljudima koji su me dostojni, koji zaslužuju čak i više nego što im trenutno pružam. Ne smem da dozvolim da me isprljaju oni koji su me u blato bacili. Onda se od njih ni po čemu neću razlikovati. Moram to pobediti u sebi i izaći iz tog začaranog kruga koji ne vodi nikuda. Nije lako, rane su duboke i uvukao se strah u kosti. Šta je sledeće, ko je sledeći?

Moja krajnja destinacija na ovom putu samospoznaje je Vrnjačka Banja. Sutra bi trebalo da se obratim starim-novim partnerima na njihovom okupljanju. Trebalo bi da kažem nešto inspirativno, nešto motivišuće, da im prenesem svoju emociju i uzbuđenje što ulazimo u nešto potpuno novo. Mnogo sam živaca i energije zajedno sa članovima svog tima uložio kako bi sve ovo zaživelo. Ovo je trebalo da bude moja svojevrsna doktorska disertacija kao direktora ritejla, vrhunac moje karijere. Ne mogu, ne dolaze reči, ja ne umem da se foliram, moja emocija je čista, izvorna. Zbog toga sam neretko impulsivan u odbrani svojih stavova. Znam da to nije dobro, znam da to treba da promenim, znam da mnogi i ne zaslužuju da vide moju emociju u bilo kakvom obliku, ali ne umem. Toliko puta sam pokušavao, ali ne umem. Posebno kada sam ovako povređen i ranjiv.

Ispričaću im priču, odlučio sam, možda i nije prava priča za ovu priliku, možda nije toliko motivišuća, ali je svakako u potpunosti u skladu sa trenutnom situacijom i pre svega istinita. Odabrao sam da im pročitam, kako sam je sam nazvao, „Lekciju o poniznosti i zahvalnosti”. Što je najinteresantnije, ista se nalazi na samom kraju mog poslednjeg teksta na blogu, „Zakoni nas čine slobodnim”, u originalnoj interpretaciji Simona Sineka. „Pet saveta da postanete uspešniji”, doduše na engleskom, te sam znao da je niko od prisutnih nije saslušao iako je većina pročitala blog.😀 Prenosim vam je u celosti:

Bivši državni sekretar odbrane Sjedinjenih Američkih Država bio je pozvan da održi govor ispred hiljade ljudi na jednoj konferenciji. Stajao je na pozornici sa kartonskom šoljom kafe, čekajući da se pojavi njegova prezentacija na ekranu u pozadini. Podigao je kartonsku šolju, približio je usnama, nasmejao se i spustio na sto gledajući u nju zamišljenim pogledom. Totalno mimo protokola obratio se okupljenima. Znate, prošle godine govorio sam na istoj konferenciji na kojoj govorim i danas. Prošle godine sam još uvek bio državni sekretar, a kada sam dolazio ovde bio mi je organizovan avionski prevoz biznis klasom. Kada sam stigao na aerodrom sačekao me je ljubazni organizator i odvezao do hotela. Pri dolasku u hotel shvatio sam da sam već čekiran, te su me ispratili do moje sobe. Ujutru kada sam se probudio i sišao niz stepenice sačekala me je ista ona osoba od juče i dovezla upravo na ovo isto mesto gde se održavala konferencija. Sproveli su me kroz zadnji ulaz, doveli me u zelenu sobu i poslužili kafom u prelepoj porculanskoj šolji. 

Danas, više nisam na poziciji državnog sekretara. Doleteo sam low cost kompanijom, uzeo taxi kako bih stigao do hotela gde sam morao sam da se čekiram. Kada sam jutros sišao niz stepenice pozvao sam ponovo taksi kako bih se dovezao do ove sale. Ušao sam na prednja vrata i nekako sam našao put do ove pozornice. Kada sam pitao redara da li bih mogao da popijem negde kafu, redar mi je pokazao na kafe mašinu u uglu. Pripremio sam sebi kafu u ovoj kartonskoj šolji. 

Lekcija koju sam naučio je da ona porcelanska šolja od prošle godine nikada nije ni prpadala meni, već poziciji na kojoj sam bio. Ja zaslužujem kartonsku šolju. Zapamtite to, kada dobijete visoku poziciju, ljudi će vas više poštovati, sva vrata će vam biti otvorena, donosiće vam čaj i kafu a da to niste ni tražili, zvaće vas gospodine ili gospođo i nudiće vam različite stvari. Nijedna stvar koju su vam ponudili i poklonili nije namenjena vama lično, već poziciji na kojoj se trenutno nalazite. Namenjena je nivou koji ste osvojili kao lider ili uspehu koji ste trenutno postigli. Ne zaboravite da je jedino što vi zasigurno zaslužujete kartonska šolja za kafu iz kafe aparata. Zapamtite to. Zapamtite lekciju o poniznosti i zahvalnosti. Niko vam ne brani da prihvatite sve te stvari koje vam pozicija pruža i uživate u njima, budite zahvalni zbog toga, ali znajte da one nisu tu zbog vas samih već zbog pozicije na kojoj se nalazite.

Nisam se dugo zadržavao u Vrnjačkoj Banji, ne drži me mesto. Krenuo sam nazad sa zvukom Dina Merlina koji se širio po kacigi. Na mostu na Ibru, u Kraljevu, začula se pesma „Mir svim dobrim ljudima” i stihovi:„Selam, shalom, pozdrav ljudima, čuvajmo zdravlje i snove, ruža bi mirisala i da se drugačije zove.”

Mir svim dobrim ljudima – to će biti naslov mog novog teksta, pomislih u sebi. Dosta sam vremena posvećivao onima koji ga nisu dostojni, koji to ne umeju da cene i poštuju. Nemam ja 18 godina, ni mač u grudima, da bih opet sve ispočetka…

Balašević je jednom napisao „Zumbuli su zumbuli, a ruža je ruža, pa da na kraj sveta iznikne”. Zato, dobri ljudi, budite najlepša crvena ruža u ovom svetu prepunom ambrozije i ne dozvolite da vas umažu oni koji su vas u blato bacili, jer se tada ni po čemu nećete razlikovati od njih.

Umalo da zaboravim da vam kažem koje sam odluke doneo nakon samospoznaje. Pa, recimo da sam na kraju pomoć potražio od Maria De Andradea, brazilskog pisca.

6 thoughts on “Mir svim dobrim ljudima”

  1. U duhu naseg voljenog Balaša ja cu samo da citiram 🙂
    „U dane gadne, kad voda padne
    plasljive ribe ne vrede ni gros
    naidju krize, drukcije grize
    i samo najbolji plivaju jos“

    1. “Ja pevam svoj blues bez namere bitne
      I najveće ribe za mene su sitne
      Ja sa strane samo posmatram taj svet
      A budem i ja i smuvan i varan
      Pa svakom se desi da ispadne šaran
      To je bar rutinska stvar”

Leave a Reply