U potrazi za razumevanjem života, naišao sam na razmišljanje da na život treba gledati kao na neki veliki orkestar. Nije presudno da li ti i ja dobro sviramo svoje instrumente, bitno je kako svi zajedno zvučimo. Jedina je nezgoda sa ovom teorijom, da je vrlo česta situacija, da su neki usvirani, a neki su prosvirali. Najopasnija stvar u jednom orkestru je presviravanje i svirka van tempa. Oni koji najviše falširaju, oni bi najviše da diriguju. Najviše se ističu solisti. Što se njih tiče, orkestar je tu da ih prati. Niko ne voli da bude truba, ne u orkestru, nego u životu.
Ovaj interesantni monolog Letećeg Beogradjanina, radio stanice iz serije „Žigosani u reketu“, navodi me na razmišljanje kako izgleda orkestar u kome ja sviram, tačnije kakvi su orkestri koje smo zajedno sa mojim saradnicima sastavili?
Neki su mišljenja da je potpuna harmonija i perfekcija u odnosima izmedju članova tima nešto što je obavezno. Drugi su pak mišljenja da je povremena, kontrolisana frikcija medju članovima, čak i više nego poželjna. Glavni argument ovih drugih je da nas potpuna harmonija vodi do jednoumlja, do nedostatka novih ideja, eksperimenata, i da se uvek ide linijom manjeg otpora. Ja sam lično pobornik ideje da su timski duh i kolaboracija apsolutno neophodni, ali individualni kvalitet, improvizacija, zdrava debata i ukrštanje mišljenja su više nego poželjni.
U današnjem svetu savremenih tehnologija skoro sve je merljivo, precizno i može se izraziti brojem. Ipak, najveća dela modernog čovečanstva su se desila slučajno, kao delo velikog entuzijazma i improvizacije. Kada već pričamo o improvizaciji, u sferi muzike jedan od najvećih i neprevazidjenih fenomena džez muzike desio se upravo kao proizvod improvizacije.
U pitanju je najprodavaniji džez album svih vremena – „Kind of blue“, Majls Dejvisa. Album koji je rankiran kao 12. album od 500 najboljih albuma svih vremena u „Rolling Stone“ časopisu, najuticajniji album za džez, rok i klasičnu muziku, album koji je prodat u više od 4 mil. primeraka i koji je nastavio da se prodaje do dana današnjeg, uprkos činjenici da je snimljen daleke 1959.
Šta je toliko posebno kada je „Kind of blue“ u pitanju?
Majls se pojavio u studiju samo sa osnovnim zamislima kompozicija, takoreći skicama. Svakom snimanju je prethodio dogovor u vezi tih skica, a zatim bi se stvari snimale bez ponavljanja, iz prve. Majls je želeo da sve bude urađeno upravo iz prvog pokušaja, zbog magije trenutka. Dakle, ceo album je snimljen u dva dana, bez ponavljanja i bio je u velikoj meri deo čiste improvizacije. Kako bi snimili sve pesme „u jednom dahu“, Majls je svoje članove benda savetovao da ukoliko se desi da pogreše, nikako ne prekinu sviranje, već nastave kao da se ništa nije desilo. Album je sam po sebi bio eksperiment koji je prerastao u remek delo. Ovako nešto je bilo moguće samo sa muzičarima koji su se znali u dušu, a poimence to su: Miles Davis, John Coltrane, Cannonball Adderley, Bill Evans (plus Wynton Kelly), Paul Chambers, Jimmy Kobb.
Uprkos svemu, Majls Dejvis je za ovaj album izjavio: „Promašio sam. Uopšte nisam zamislio da ovako ispadne. Znam da je dobro, ali sam hteo da bude drugačije”.
Ono što je odlikovalo ovaj tim nije bila potpuna harmonija, niti sklad, niti ozbiljna priprema. Svako od njih je bio individualac pun sebe (mnogi ozbiljni bendovi su se raspali zbog ovoga), jednom rečju, ono što je učinilo ovaj album tako posebnim je „hemija“ izmedju muzičara, koja je lebdela u vazduhu tih dana u studiju. Da bi „hemija“ postojala u timu, potrebno je, pre svega, da tim deli iste vrednosti, da kolege uskaču u pomoć jedan drugome kada je to neophodno, da se „pokrivaju“ bez naknade, jer znaju da će oni isto učiniti za njih kada je najpotrebnije. Samo tada su spremni da izadju iz zone komfora, eksperimentišu, preuzmaju rizik i improvizuju. Ne moraju da se slažu u svemu, ne moraju da imaju isti personality, čak je i više nego poželjno da budu različiti. Ipak na kraju, tim se sam od sebe neće sastaviti. Neko mora da načini prvi korak, da ih okupi, da stvori okruženje u kome će TA hemija da prostruji. Upravo je ovo o čemu pričam iskonska uloga lidera, razlog zbog kojeg oni postoje. Neki lideri su u ovome bolji, neki lošiji, dok su neki potpuno zalutali. Ovo se posebno vidi kada u jednom timu promenite samo lidera i desi se čudo sa performansama istog. Ne zaboravite da su za stvaranje „hemije“ u timu potrebne dve vrlo bitne stvari: strpljenje i vreme. Mnogo sam ovakvih primera video i doživeo kroz svoju karijeru, medjutim, profesionalni ekipni sport mi uvek služi kao dobar plastični primer, kojem se vraćam. Možete u timu imati najbolje moguće individualce, koji su odlično plaćeni i rade u perfektnim uslovima, ali u kome na kraju dana rezultati ipak izostanu. Za one koji prate fudbal, najbolji primer za ovo o čemu pričam je najskuplji tim na svetu, PSŽ, koji ni ove godine neće osvojiti Ligu Šampiona.
Za sam kraj, neću pričati ni o PSŽ-u, ni o Liverpulu, niti, za divno čudo, o Crvenoj Zvezdi. Moja priča je o odbojkaškom klubu iz Niša i timu koji ne igra svoje utakmice u Hali Čair, već u školskoj sali, u kojoj se veći deo sezone treniralo bez grejanja. Timu čiji igrači do skoro nisu imali nikakva primanja u ovoj godini, iako je za većinu njih to profesija od koje zaradjuju za život. Timu koji nema stalni sastav igrača, jer se često dešava da u toku sezone „slobodni“ igrači dobiju ponudu za drugi angažman i napuste ekipu. Uprkos tim činjenicama, vredno su trenirali, igrali utakmice i nizali pobede. Okosnicu ovog tima čine rodjene Nišlije, predvodjene kapitenom Milanom Stojkovićem. Upravo je kapiten, u utakmici kada je na stolu stajao baraž za povratak u Superligu Srbije, preuzeo odgovornost i , kako su niške novine pisale, „overio baraž“ protiv ekipe Smedereva.
Tada su ih, nakon iscrpljujuće sezone, od povratka u elitu delile dve pobede. Odigrali su maestralno i obe utakmice, po prvi put u istoriji baraža, dobili maksimalnim rezultatom, prvo na gostujućem, a ubrzo i na domaćem terenu. Sigurno se pitate kada je proradila hemija u timu. Po mome mišljenju je to onog trenutka kada su se vratili iz „mrtvih“ u setu koji je već bio izgubljen i kada su shvatili da je i dalje sve u njihovim rukama. Zar nije ovo onaj primer verovanja u zajedničke vrednosti, kada smo spremni da preuzmemo rizik, eksperimentišemo i improvizujemo da budemo „više od tima“.
Upravo su me, rečenica ispisana na stadionu FK Barselone, „MÉS QUE UN CLUB“, što u prevodu sa španskog znači „Više od kluba“, kao i podvig mojih Nišlija, koji su pokazali da su više od tima, inspirisali za naslov ovog posta.
Da li je vaš tim „Više od tima“ i zašto nije? 🙂
„BE WRONG STRONG“ – je citat koji se pripisuje Majlsu.
Sumira njegov filozofski uticaj na modernu muzičku misao – imati hrabrost za sopstvenu individualnost.
Oduševljena sam što si pisao o ovom i što si pisao o Majlsu 🙂
„BE WRONG STRONG“ je jedna od mojih inspiracija i misao koja me vodi.