22. Oktobar 1989.
Jedan dvanaestogodišnji dečak u rano pre podne tog nedeljnog jutra, postaje zaljubljenik, ili kako je to sada modernije reći, fan trka Formule 1. Tog dana, u pretposlednjoj trci šampionata te godine, desila se jedna od najuzbudljivijih i najkontroverznijih trka šampionata, onoga što se tada zvalo i danas se zove – „najluđi cirkus“. I nije to samo zato što je bilo uzbudljivo, rivali izjednačeni i što je ostalo samo malo do kraja šampionata, kao ni to što je bilo odlučeno na drugačiji način nego ranije, bilo je i biće uzbudljivih trka, ali je ta trka bila kulminacija rivalstva dvojice velikih šampiona različitih stilova vožnje, različitih pogleda na vožnju i život uopšte i različitih temperamenata i karaktera. Različitost kao nebo i zemlja, kao noć i dan, kao kupovina uživo i onlajn 😊. A obojica su vozili te 1989. za isti tim – dakle, o svemu je odlučivao samo i isključivo ljudski faktor.
Za one čitaoce koje je ovaj uvod dovoljno zaintrigirao da istraže i saznaju više detalja o svemu ovome, dovoljno je guglati Suzuka 1989. i istorija jednog sporta biće pred vama.
KIŠNI ČOVEK
Jedan od dvojice sa početka priče, temperamentan, južnjačka krv, kad voli ono što radi ne razmišlja gde je kraj gde je početak, rizikuje sve da bi stigao do cilja, ne priznaje ništa osim pobede i ne priznaje u samom takmičenju nikog osim sebe. Oslanja se na svoju intuiciju, svoje veštine, svoju mentalnu snagu i odlučnost, veruje u Boga. Iznova pomera granice i najbolji je kada je najteže – kada su kišni uslovi na stazi, tu njemu nema premca, zato ima nadimak „kišni čovek“. Njegovo ime je Ayrton Senna.
Radite u prodaji, prodavac ste i volite to što radite, jeste li se prepoznali?
Sve njegove osobine, odlike i karakteristike mogu biti korisne za ono što pokreće svakog od nas, pogotovo nas koji se bavimo prodajom, a to je uspeh. I to ne običan uspeh, već uspeh koji nas stavlja na sam vrh – vrh znanja, vrh priznanja, vrh samopouzdanja i vrh novčane satisfakcije koja sve to neminovno prati. Pored toga, Kišnog Čoveka, nisu ispunjavale samo pobede i šampionski pehari, njega je sama vožnja i uživanje u vožnji činilo ispunjenim i srećnim.
Ne kažu slučajno da putovanje na odredište ne treba da bude cilj, već je cilj uživanje u putovanju.
Kako je stalno pomerao granice, rizikovao, često dobijao, neretko gubio, vozio na granici mogućeg i održivog, bio je optužen da je „opasan vozač“ i da ugrožava druge. Njegov odgovor na tu optužbu je postao aksiom za uspeh na bilo kom polju. Ukoliko ste ličnost koja pomera granice i koja ne živi u zoni komfora, onda je ovo prava stvar za vas:
PROFESOR
Ko bi i šta bi bio onda super kontrast svemu onom što je bio Kišni Čovek u Formuli 1? Njegov najveći rival je bio proračunat, odlično je poznavao pravila, odlično je razumeo inženjering, planiranje je bilo sastavni deo njegove ličnosti, strategija mu je bila drugo ime i nikad i slovima nikad nije rizikovao više od onoga što je procenjivao da je realno i moguće. Mnoge od svojih pobeda, ostvario je tako što je prošao pored rivala koji su precenili svoje mogućnosti. Greške koje je pravio sveo je na minimum, gotovo da ih nije bilo, vozio je odgovorno, mudro i strpljivo, pa nije ni čudo što je dobio nadimak „Profesor“. Njegovo ime je Alain Prost.
Teško mi je da se odlučim da li sam se prepoznao više u jednom ili drugom, a vi?
Svaka od Prostovih osobina takođe je sinonim za uspeh, pogotovo za uspeh na duge staze.
Ne kažu slučajno, u maratonu ne pobeđuje uvek onaj koji najbrže trči, već onaj koji dobro proceni svoje mogućnosti.
CAR TROJAN
Pre nekoliko meseci, Kompanija čiji sam sastavni deo i imam privilegiju da u njeno ime predvodim timove franšizne maloprodaje i instalacija optičke infrastrukture, donela je odluku da kroz svoju maloprodajnu mrežu promoviše i prodaje jedan novi proizvod. Kao i prilikom svake inovacije, prvo je nastupio period negacije da je to uopšte moguće, ali ovog puta nije trajao dugo. Prosto ni sam nisam dozvolio da se u timovima za koje sam odgovoran ne počne delovati od samog starta. Delovati, ali kako?
Jedna škola mišljenja i delovanja, oličena u liku i delu vlasnika ovog bloga, bila je za to da se prvo stvori navika i rutina nuđenja novog proizvoda, po cenu da prodaja i ne bude dobra od starta, jer ni ne može biti toliko dobra ako zavisi samo od jedne rečenice u prodajnom dijalogu. Ako bi smo posmatrali iz ugla mojih junaka iz prvog dela priče – ovo je filozofija Kišnog Čoveka, želim da odvezem što je moguće više krugova, ne vodeći računa o tome kakva je pozadina te priče, samo što više i uspeh će doći sam kao posledica neumornog ponavljanja najbržih krugova u trci, da pobedim rutinski.
Druga škola mišljenja i delovanja, koju sam ja zastupao, vatrenije nego što bi to radio Profesor, imala je u biti nameru da se dobro osmisli, isplanira i sprovede ono što ćemo raditi kada budemo prodavali novi proizvod, dakle da obezbedimo kvalitet (komunikacije) pre svega i samim tim osiguramo uspeh na kraju trke, u našem slučaju – da prodamo u željenom obimu od samog početka. Logično i posledično, kao kod Prosta i Sene, ova dva pristupa imala su sukob u samom korenu, oličena u profesionalnom sučeljavanju mišljenja i argumentacije. Moj oponent, nadređeni i vlasnik ove blog strane, nije koristio formalnu poziciju moći i želeo je da zdravim, profesionalnim čelendžom, sam dođem do saznanja da je bolji put stvaranja navike kada su novine u pitanju, od puta garancije kvaliteta, koji je neosporno neophodan, ali kada imate jedan presudan faktor uza sebe.
Presudan faktor je TIM. Ljudi sa kojima radite i kojima verujete, koji vama veruju. Ni Prost, ni Sena, ni bilo koji F1 vozač ne može da bude pobednik u tako kompleksnom okruženju SAM. Bez tima inženjera, mehaničara, konstruktora, stratega, psihologa, fizijatara i ko zna koga i čega još, ne može izaći na stazu, a kamoli pobediti. Da na pričamo o tome kakav timski rad, uigranost, poverenje, rutina, trening, brzina itd. je potrebna da bi se zamenile gume za neverovatnih 1,8 sekundi:
https://www.youtube.com/watch?v=tRBOiq-Q6_s
I tako dođosmo do finala trke i sukoba mišljenja između mene i direktora o tome koji je bolji put za pobedu u ovoj trci, na šta mi je direktor u jednom trenutku odao priznanje: „znaš, tvoj put je ispravniji, jer je dugoročniji i mudriji i nedvosmisleno osigurava bolju prodaju, ali…“. Ali, je značilo da neću imati TIM koji će apsolutno svuda, u svih 77 franšiznih prodavnica biti kadar da sprovede prodaju na kompleksniji način pre nego se stvori navika i rutina. Tu sam se malo uvredio, čak i ljutnuo da sumnja i u mene i u moj tim, na šta sam dobio odgovor – ja ti verujem, ali ti proveri.
Ja sam se uvredio, zato što sam sa mojim timom saradnika, nekoliko puta pre ovog finalnog sučeljavanja sa direktorom, prolazio „naš“ način rada uz saglasnost da će isti biti svuda sproveden.
A onda sam otišao u obilazak prodavnica, kako bih se i lično uverio šta se dešava sa našim dogovorom. Otišao sam da proverim šta se dešava u praksi. Prva prodavnica, razgovor sa prodavcima i razočaranje – nikad čuli za trke Formule 1, a još manje da u tim trkama treba i da učestvuju. Druga prodavnica, malo bolja situacija, znaju da postoji neko tamo takmičenje nekih vozača, ali o čemu se tu radi, uz feedback da ih to i ne interesuje preterano jer tu ne može ništa da se zaradi. Tek u trećoj prodavnici sam naišao na takmičare koji su želeli, a i znali kako se pobeđuje u trci. Naravno, kada ovde pričam o trkama, metaforički mislim na novi proizvod i dogovoreni način kako da ga prodajemo. Suma sumarum – samo trećina prodavnica za koje sam odgovoran, radila je na način kako je dogovoreno, pokušavajući da kvalitetno nudi i prodaje uslugu. Direktor je bio u pravu, trebalo je ići putem stvaranja navike kao lakši način prodaje, pa kad stvar zaživi, onda podići na sledeći nivo i baviti se kvalitetom komunikacije.
A ja, ja sam se prozvao, u povratku iz obilazaka prodavnica – Car Trojan. U glavi mi je non stop bila čuvena priča o Caru Trojanu koji je imao kozije uši i koji je tu svoju spoznaju želeo da sakrije i zakopa u svim rupama svog carstva. Tako sam i ja želeo da zaboravim na kozije uši svog neuspeha, ali kad god bih ušao u neku prodavnicu, tj. kad bih otvorio rupu svoga carstva u koju sam želeo da sakrijem istinu, pojavljivala bi se pesmica „u Cara Trojana kozije uši“. I…….kako sam se rešio pesmice, ali i nadimka koji sam sam sebi dao, nadimka koji je pružao veliko zadovoljstvo mom oponentu u mišljenju – direktoru Milanu Mitiću koji uživa u ispijanju pobedničkog šampanjca? Pa, kao i u priči, onog trenutka kada sam učinio delo od opšteg interesa, uši su nestale i Car je ponovo postao voljen u svom narodu – prebacio sam naše timove na stvaranje rutine i na lakšu komunikaciju ka korisniku.
Nedeljama posle ove epizode i još jednog dragocenog iskustva, iznova i iznova sam ponovo preispitivao sebe da li biti Prost, da li biti Sena, da li raditi na ovaj ili onaj način, da li izabrati prvi ili drugi put, šta raditi u nekoj sledećoj sličnoj situaciji i šta mi garantuje uspeh ubuduće. Shvatio sam, da naravno nema garancije za pobedu ni kada ste šampioni poput Sene i Prosta, mnogo toga mora da se uradi da bi se došlo do još jednog, novog uspeha. Biće grešaka i učenja, biće dobrih odluka i pobeda, ali samo jedno nikako ne treba da se desi ako želite da stignete na cilj i vidite mahanje karirane crno-bele zastave na kraju još jedne trke u kojoj učestvujete:
Oktobar 2023. 34 godine od trke u Japanu, staza Suzuka.
Ognjen Vasiljević.
Veoma inspirisana tekstom glavnog junaka i počastvovana prilikom da budem deo tima čoveka i ljudi koji suočavanjem sa greškama, uspehe, iskustva, prenose i time osnažuju čitaoce i sopstveni tim.
Sposobnost povezivanja izazova i poteškoća na projektu sa svojom strašću i ljubavlju prema trkama (F1) daje tekstu osobitost i lični pečat! Izuzetno kreativan, podsticajan, poučan tekst koji prikazuje dublje aspekte timskog rada, ličnog napredovanja, strategije, veština i sposobnosti liderstva.
Hvala što ste svoju hrabrost i misli podelili sa mnom i čitaocima! Svaka čast na izvanrednoj sposobnosti pisanja i emitovanja svakodnevnih poslovnih situacija kroz jednu jako zanimljivu priču!
Rastemo zajedno!